O svetištu

Majka Božja Gorička, hodočasničko svetište, jedno je od najstarijih u Hrvatskoj, a najveće u Krčkoj biskupiji. Ponosi se tradicijom dugoj oko devet stotina godina. Od davnine povezano je s benediktincima iz opatije sv. Lucije. Oko svetišta događala su se uvijek značajna kulturna i društvena obilježavanja naše svakidašnjice, osim što je Majka Božja s gore bdjela nad onima koji su to htjeli i izražavali joj potrebe molitvenim vapajima pouzdanja iz najrazličitijih nevolja i potreba: bolesti, ratova, obiteljskih poteškoća, nevolja na moru i kopnu, prije rođenja djeteta ili zahvaljivanje za darovano dijete…

No, što je to svetište, a što hodočašće? Nazivom svetište označava se crkva ili neko drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem Crkvenih nadglednika. Dakle, svetište i hodočašće najuže su povezani! Crkva ili sveto mjesto mogu biti svetište ako se u njima obavljaju pobožnosti, koje mogu poprimiti različite oblike kao što su molitva, žrtva, post i hodočašće.

  U središtu pozornosti svetišta jesu različiti oblici pučke pobožnosti, u prvom redu oni koji su vezani uz sam predmet štovanja. Proizlazi kako je uvijek svrha hodočašća duhovna potreba i molitva. Vjernik je svjestan kako je molitva iz čista srca Bogu najugodnija. Zbog toga se odmah po dolasku u svetište najprije pomiruje s Bogom u sakramentu ispovijedi kako bi se s Bogom sjedinio u najuzvišenijoj molitvi Crkve – svetoj misi, slušajući Božju riječ i pristupajući k stolu Gospodnjem.

  Među hodočasničkim pobožnim činima prisutna je i vjernička žrtva i odricanje. Često su to post i nemrs. I samo hodočašćenje može u sebi biti povezano sa žrtvom putovanja, hodanja, spremanja na put, što izražava jednu od bitnih dimenzije ljudskoga života: dinamiku pokretanja, rasta, zrenja, izlaska iz sebe, upućivanja drugome, napredovanja, rješavanja problema itd. Budući da hodočasnik najčešće moli za određenu milost, u znak zahvalnosti ili kao zavjet i zavjetni dar on će u svetištu dati da se slavi misa na njegovu nakanu, zatim upalit će svijeću, donijeti obilniju milostinju, doprinijeti za potrebe svetišta ili za sestre i braću u potrebi. Često se u svetištu ostavlja vidljivi znak zahvalnosti, zavjetni dar (ex-voto), što od davnine čuva i naše svetište u obliku narukvica, prstenja, naučnica itd. Negdje su to makete ili slike brodova, prikaz situacije ozdravljenja ili izbavljenja iz nevolje, i slično.

   Jedan od važnijih hodočasničkih pobožnih čina jest i sudjelovanje u ophodu (procesiji) koji se najčešće održava u hodočasničke dane sa svetim likom (kipom ili slikom) koji se u dotičnom svetištu na poseban način časti, ili se jednostavno obilazi oko kipa, slike ili oltara. Time se iskazuje počast i zahvalnost, izriče molitva i vapaj. Često molitelj ima potrebu dodirivanja kipa ili slike, odnosno znaka posvete oltara. Procesija do našega svetišta održava se od početka Domovinskog rata nadalje u večer bdjenja pred Veliku Gospu.

  Hodočašćenje, kako to lijepa hrvatska riječ izriče, jest hod čašćenja, «hod prema» ili «traženje». Ako u neko sveto mjesto prestaju pridolaziti hodočasnici, ono prestaje biti svetište! Svetišta nude i nabavu specifične uspomene koje hodočasnik kupuje sebi ili drugima na spomen; sjećanje je to i poticaj na molitvu, duh zahvalnosti, znak zaštite. To može biti krunica, sveta slika ili kip, još bolje ako je to dobra knjiga ili molitvenik, a najbolje Božja riječ – Biblija ili bar Novi zavjet!

  U Isusu Kristu Bog postaje hodočasnik, s čovjekom na životnom putu, čovjeku blizak. Isus obilazi gradove i sela, propovijeda blizinu Božju koju očituje znakovima ljubavi kao što su oslobođenja od raznih zala i ozdravljenja, te čudesni znakovi božanske moći nad prirodnim silama. Isus sam hodočasti, osobito u Jeruzalem. Ali i nadilazi vremensko-prostorna hodočašća kad Samarijanki kaže da se «pravi klanjatelji neće više klanjati Bogu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu, nego u Duhu i Istini.» Isus je sveti hram, svetište, a i svi oni koji dopuštaju da ih po vjeri pohodi i u njima živi Duh Sveti – oni postaju hramovima Boga živoga, živa svetišta!

  U svetište Majke Božje Goričke stoljećima hodočaste vjernici ponajprije bašćanske kotline, zatim cijeloga otoka Krka, ali kroz stoljeća također hodočasnici s Raba, te iz Senja i podvelebitskog i velebitskog kraja preko mora. Otočani bi dolazili pješačeći, a kad bi po prvi put ugledali ispred sebe svetište Goričko, započinjali bi moliti krunicu. Na tom mjestu prije prvoga mostića Vele rike još danas stoji uzdignuti poklončić, a nasuprot ceste križ. Od «potoka Majke Božje» do svetišta vode zavjetne stepenice kojih ima 237. Gradnja započinje 1887. godine, a dovršena je 1891. Po njima hodočasnici posljednje tri godine obavljaju pobožnost križnoga puta čije su postaje ovdje izgrađene i izrađene u bronci. U mnogim su svetištima stepenice posebno sredstvo pokore i žrtve, jer je većina svetišta izgrađena na povišenim mjestima (poput Trsatskog, Svete Gore itd.)

  Iz 1590. godine imamo svjedočanstvo biskupa Davida koji piše da je ovo glavno svetište na otoku Krku, a mjesni župnik bilježi godine 1673. kako je u svetištu misa svakog blagdana i nedjelje, a da vjernički puk petnaest puta godišnje hodočasti Gospi u procesijama! Poznato je da se kip Gospe Goričke za posebnih potreba kao što je kuga ili malarija nosio na ramenima u procesiji od župne crkve u Baški do svetišta.  Papa Leon XIII dao je 1896. godine vjernicima hodočasnicima mogućnost zadobivanja potpunog oprosta na blagdane Vele i Male Gospe i na Duhove dane. Sveti zbor obreda iz Rima dopustio je godine 1899. slavlje zavjetne mise Blažene Djevice Marije u svetištu.

Sve do dana današnjega vjerni narod hodočasti u ovo svetište, a Marijin zagovor i njezina pomoć iskustvo je mnogih osoba koje svjedoče o svom ozdravljenju, oslobođenju i iskustvu Marijinog zagovora i pomoći. Dobro došao, dragi hodočasniče!

 

PASTORALNO-KARITATIVNO-SOCIJALNI CENTAR

  Poznato je da u Svetište Majke Božje Goričke stoljećima hodočaste brojni vjernici ne samo s otoka Krka, nego i iz širih područja regije, a osobito za svetkovinu Velike Gospe i iz drugih krajeva Hrvatske («vikendaši», turisti…).

Sjećamo se da su se u ovom Svetištu događala uvijek brojna okupljanja pjevača, ministranata, bračnih parova, mladih… Od 1990. Svetište se temeljito obnavlja i gradi se Pastoralno-karitativno-socijalni dom u kojemu djeluje i Terapijska zajednica «Savez». U Svetištu od tada ima stalno nastanjenih, a tu boravi i njegov Rektor. Osim Terapijske zajednice ovdje se u svim tim godinama progresivno intenzivira hodočasnički pastoral, te se okuplja sve više ljudi, kako na redovitim hodočašćima na Marijine svetkovine i blagdane (osobito Velika i Mala Gospa, te Pedesetnica) tako i tradicionalna okupljanja na svibanjsku pobožnost i sv. Misu na nedjelje svibnja. Uveli smo listopadsku pobožnost sa svetom Misom nedjeljom popodne, a otkako su izgrađene nove postaje križnoga puta po zavjetnim stepenicama, održava se pobožnost križnog puta na otvorenom i također slavi sveta Misa u Svetištu svake korizmene nedjelje poslije podne. Tako se hodočasnički pastoral obogaćuje novim sadržajima. Vjernici se odazivaju.

  Od 2001. godine, kada je na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM, otvorena nova dvorana Velikoga jubileja, tu se redovito održavaju molitveno-evangelizacijski susreti (molitva, evangelizacija, katehizacija odraslih…) svakog utorka u trajanju od dva sata i više, na kojemu se redovito okuplja zajednica između 50-120 osoba iz naselja bašćanske kotline, gotovo svih župa otoka Krka, Rijeke, Opatije, Crikvenice, N. Vinodolskog itd. Povremeno se održavaju i evangelizacijski seminariduhovne obnove i razni drugi susreti vjerskog i edukativno-preventivnog sadržaja. Mnogi pojedinci dolaze i na duhovne razgovore, psihološku pomoć i podršku, ispovijedi i sl., oko tristo osoba godišnje.

  Smještajni kapacitet centra je oko 50 osoba. Centar je opskrbljen kuhinjom, novom velikom blagovaonicom, dvoranom do 100 sjedećih mjesta, kapelom klanjanja, dvorištem, zavjetnim stepenicama s postajama križnog puta, skromnim (za sada) igralištem, mogućnošću rekreacije (stolni tenis, stolni nogomet, biljar, košarka…), a raspolažemo i s glazbenim instrumentima i pojačalom. Sve navedeno, kako se može zaključiti, otvara i pruža brojne mogućnosti za okupljanja raznih sadržaja i skupina, na jedan ili više dana, duhovne ili koje druge vrste susreta.

  Dakle, susrete je moguće organizirati kroz cijelu godinu, a posebno je pogodno održavati ih u «jakim» vremenima Svetišta (svibanj, listopad), ili Crkvene godine, pogotovo kroz korizmu. Vjerujemo da bi izgrađujući bili osobito susreti s prvopričesnicima (i njihovim roditeljima), krizmanicima (i njihovim roditeljima), pjevačima, ministrantima, duhovnim skupinama (pastoralnim vijećima, članovima molitvenih zajednica ili Crkvenih pokreta i sl.) Osim molitvenih, edukativnih ili katehetsko-evangelizacijskih sadržaja, ovdje je moguće organizirati i dinamičke susrete tipa planinarenja, dobrovolje radne akcije i sl. Osim toga nudimo formativne susrete i tečajeve kao što su npr. «škola evangelizacije i kršćanskog svjedočenja»«škola molitve» – odgoj za molitvu«škola zajedništva» jer Crkva želi biti «dom zajedništva» i gajiti njegovu duhovnost (prema Novo millennio ineunte). Važan naglasak želimo u buduće staviti i na susrete koji bi trebali, osobito mladima, ali ne samo njima, pomoći otkrivati vlastite osobne pozive u Crkvi i društvu («vokacioni» tečajevi), te formacijski tečajevi koji bi promicali različite načine udruživanja vjernika bilo u tradicionalne oblike (npr. bratovštine), bilo u novije crkvene pokrete, udruge i sl. (Novo millennio). Papa nas posebno poziva na «novu maštovitost ljubavi», jer u konačnici sve mora biti usmjereno k ljubavi!

  Prema Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji iz 2001. g. (Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata), svetišta imaju poglavito bogoštovnu funkciju, te su mjesta liturgijskih slavlja, zatim mjesta evangelizacije, kršćanske ljubavi, mjesta kulture i ekumenske zauzetosti, a posebno tipičnog izričaja pučke pobožnosti, tj. hodočašća. Kršćanska duhovnost hodočašća ima sljedeće dimenzije: eshatološku, pokorničku, slavljeničku, bogoštovnu, apostolsku i zajedničarsku. (Sve su to mogućnosti duhovne ponude i ovoga Svetišta skupinama vjernika naših župa).

  Voditelji raznih navedenih susreta mogu biti sami župnici i ostali svećenici ili laici pripadajućih skupina, ili sam Rektor Svetišta, odnosno voditelj Pastoralnog centra. Uz njega djeluje i bračni par Josetta (profesorica-defektolog i učitelj kršć. duhovnosti) i Ivica Blažić (akademski slikar), koji su stručnošću i iskustvom na raspolaganju iz svojih područja animacije (problemi poremećaja u ponašanju, područje ovisnosti, grupna dinamika i osobni razgovori, likovna i sportska radionica…).

  Imamo i preventivno-edukativne programe koje možemo ponuditi osobito djeci i mladima (npr. katolički skauti i sl.).

 

DVORANA VELIKOGA JUBILEJA

  Veliki jubilej 2000. godine od Utjelovljenja Sina Božjega Isusa Krista svečano smo slavili,  na što smo se više-manje pripremali godinama posvećenima Isusu Kristu, Duhu Svetomu i Bogu Ocu. Ne sumnjamo u stanovite plodove oprosta, svetih vrata, euharistijskih kongresa, hodočašća i sl., no samu bit kršćanskog spomena i slavlja čini Duh Sveti koji djelo Očevo po Isusu Kristu trajno posadašnjuje po ljudima «dobre volje», molitvi, sakramentima i naviještanju Riječi Božje u Crkvi, djelima ljubavi, zajedništvu… No, kao i svaka uistinu ljudska stvarnost, tako i ovo trajno življenje i neprestano oživljavanje spomena spasenja, ima potrebu stalne njege. Zaborav, zanemarivanje, pospanost i duhovna lijenost, površnost i rutina, zadovoljavanje puke forme i zakona, te naš mentalitet obilježavanja godišnjica (a često i bez pokrića) i trošenja ljudskih snaga i materijalnih dobara samo na tu dimenziju, a bez života i životnog dinamizma koji nas mijenja i stvara nešto novo, gotovo da je besmisleno upravo zato što često ostaje besplodno!

  Zato smo izgradnjom i imenovanjem dvorane Velikoga jubileja htjeli baštinu Jubileja sačuvati na način da ju dinamički promičemo i oživljavamo kroz održavanje seminara nove evangelizacije obnove u Duhu, te tako nastojimo ispunjavati želju i zadatak koji nam je papa Ivan Pavao II dao u svom apostolskom pismu «Ulaskom u novo tisućljeće» – na završetku Velikoga jubileja, ali kao smjerokaz za novo tisućljeće. U tom naime pismu Papa nas potiče da «izvezemo na pučinu», pouzdavajući se u Kristovu riječ, izražavajući time zahvalnost za prošlost, kako bismo gorljivo živjeli sadašnjost i da se s povjerenjem otvorimo budućnosti, jer: «Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke» (Heb 13, 8).

   Papa u navedenom pismu spominje Duha Svetoga kao «rijeku žive vode» koja gasi žeđ i obnavlja, te koja je i milosrdna ljubav Očeva koja nam se u Kristu objavljuje i dariva, ali nas Papa isto tako snažno potiče da se neprestano pitamo o svojoj obnovi kako bismo novim zamahom živjeli evangelizacijsko poslanje. I nastavlja kako smo upravo dužni usmjeriti se prema budućnosti koja nas čeka, te doslovno kaže: «Toliko smo puta u ovim mjesecima gledali prema novom tisućljeću koje se otvara, živeći Jubilej ne samo kao spomen prošlosti, već kao proroštvo budućnosti.»

Comments are closed.