Majka Božja Gorička, hodočasničko svetište, jedno je od najstarijih u Hrvatskoj, a najveće u Krčkoj biskupiji. Ponosi se tradicijom dugoj oko devet stotina godina. Od davnine povezano je s benediktincima iz opatije sv. Lucije. Oko svetišta događala su se uvijek značajna kulturna i društvena obilježavanja naše svakidašnjice, osim što je Majka Božja s gore bdjela nad onima koji su to htjeli i izražavali joj potrebe molitvenim vapajima pouzdanja iz najrazličitijih nevolja i potreba: bolesti, ratova, obiteljskih poteškoća, nevolja na moru i kopnu, prije rođenja djeteta ili zahvaljivanje za darovano dijete…
No, što je to svetište, a što hodočašće? Nazivom svetište označava se crkva ili neko drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem Crkvenih nadglednika. Dakle, svetište i hodočašće najuže su povezani! Crkva ili sveto mjesto mogu biti svetište ako se u njima obavljaju pobožnosti, koje mogu poprimiti različite oblike kao što su molitva, žrtva, post i hodočašće.
U središtu pozornosti svetišta jesu različiti oblici pučke pobožnosti, u prvom redu oni koji su vezani uz sam predmet štovanja. Proizlazi kako je uvijek svrha hodočašća duhovna potreba i molitva. Vjernik je svjestan kako je molitva iz čista srca Bogu najugodnija. Zbog toga se odmah po dolasku u svetište najprije pomiruje s Bogom u sakramentu ispovijedi kako bi se s Bogom sjedinio u najuzvišenijoj molitvi Crkve – svetoj misi, slušajući Božju riječ i pristupajući k stolu Gospodnjem.
Među hodočasničkim pobožnim činima prisutna je i vjernička žrtva i odricanje. Često su to post i nemrs. I samo hodočašćenje može u sebi biti povezano sa žrtvom putovanja, hodanja, spremanja na put, što izražava jednu od bitnih dimenzije ljudskoga života: dinamiku pokretanja, rasta, zrenja, izlaska iz sebe, upućivanja drugome, napredovanja, rješavanja problema itd. Budući da hodočasnik najčešće moli za određenu milost, u znak zahvalnosti ili kao zavjet i zavjetni dar on će u svetištu dati da se slavi misa na njegovu nakanu, zatim upalit će svijeću, donijeti obilniju milostinju, doprinijeti za potrebe svetišta ili za sestre i braću u potrebi. Često se u svetištu ostavlja vidljivi znak zahvalnosti, zavjetni dar (ex-
Jedan od važnijih hodočasničkih pobožnih čina jest i sudjelovanje u ophodu (procesiji) koji se najčešće održava u hodočasničke dane sa svetim likom (kipom ili slikom) koji se u dotičnom svetištu na poseban način časti, ili se jednostavno obilazi oko kipa, slike ili oltara. Time se iskazuje počast i zahvalnost, izriče molitva i vapaj. Često molitelj ima potrebu dodirivanja kipa ili slike, odnosno znaka posvete oltara. Procesija do našega svetišta održava se od početka Domovinskog rata nadalje u večer bdjenja pred Veliku Gospu.
Hodočašćenje, kako to lijepa hrvatska riječ izriče, jest hod čašćenja, «hod prema» ili «traženje». Ako u neko sveto mjesto prestaju pridolaziti hodočasnici, ono prestaje biti svetište! Svetišta nude i nabavu specifične uspomene koje hodočasnik kupuje sebi ili drugima na spomen; sjećanje je to i poticaj na molitvu, duh zahvalnosti, znak zaštite. To može biti krunica, sveta slika ili kip, još bolje ako je to dobra knjiga ili molitvenik, a najbolje Božja riječ – Biblija ili bar Novi zavjet!
U Isusu Kristu Bog postaje hodočasnik, s čovjekom na životnom putu, čovjeku blizak. Isus obilazi gradove i sela, propovijeda blizinu Božju koju očituje znakovima ljubavi kao što su oslobođenja od raznih zala i ozdravljenja, te čudesni znakovi božanske moći nad prirodnim silama. Isus sam hodočasti, osobito u Jeruzalem. Ali i nadilazi vremensko-
U svetište Majke Božje Goričke stoljećima hodočaste vjernici ponajprije bašćanske kotline, zatim cijeloga otoka Kr
ka, ali kroz stoljeća također hodočasnici s Raba, te iz Senja i podvelebitskog i velebitskog kraja preko mora. Otočani bi dolazili pješačeći, a kad bi po prvi put ugledali ispred sebe svetište Goričko, započinjali bi moliti krunicu. Na tom mjestu prije prvoga mostića Vele rike još danas stoji uzdignuti poklončić, a nasuprot ceste križ. Od «potoka Majke Božje» do svetišta vode zavjetne stepenice kojih ima 237. Gradnja započinje 1887. godine, a dovršena je 1891. Po njima hodočasnici posljednje tri godine obavljaju pobožnost križnoga puta čije su postaje ovdje izgrađene i izrađene u bronci. U mnogim su svetištima stepenice posebno sredstvo pokore i žrtve, jer je većina svetišta izgrađena na povišenim mjestima (poput Trsatskog, Svete Gore itd.)
Iz 1590. godine imamo svjedočanstvo biskupa Davida koji piše da je ovo glavno svetište na otoku Krku, a mjesni župnik bilježi godine 1673. kako je u svetištu misa svakog blagdana i nedjelje, a da vjernički puk petnaest puta godišnje hodočasti Gospi u procesijama! Poznato je da se kip Gospe Goričke za posebnih potreba kao što je kuga ili malarija nosio na ramenima u procesiji od župne crkve u Baški do svetišta. Papa Leon XIII dao je 1896. godine vjernicima hodočasnicima mogućnost zadobivanja potpunog oprosta na blagdane Vele i Male Gospe i na Duhove dane. Sveti zbor obreda iz Rima dopustio je godine 1899. slavlje zavjetne mise Blažene Djevice Marije u svetištu.
Sve do dana današnjega vjerni narod hodočasti u ovo svetište, a Marijin zagovor i njezina pomoć iskustvo je mnogih osoba koje svjedoče o svom ozdravljenju, oslobođenju i iskustvu Marijinog zagovora i pomoći. Dobro došao, dragi hodočasniče!
PASTORALNO-
Poznato je da u Svetište Majke Božje Goričke stoljećima hodočaste brojni vjernici ne samo s otoka Krka, nego i iz širih područja regije, a osobito za svetkovinu Velike Gospe i iz drugih krajeva Hrvatske («vikendaši», turisti…).
Sjećamo se da su se u ovom Svetištu događala uvijek brojna okupljanja pjevača, ministranata, bračnih parova, mladih… Od 1990. Svetište se temeljito obnavlja i gradi se Pastoralno-
Od 2001. godine, kada je na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM, otvorena nova dvorana Velikoga jubileja, tu se redovito održavaju molitveno-
Smještajni kapacitet centra je oko 50 osoba. Centar je opskrbljen kuhinjom, novom velikom blagovaonicom, dvoranom do 100 sjedećih mjesta, kapelom klanjanja, dvorištem, zavjetnim stepenicama s postajama križnog puta, skromnim (za sada) igralištem, mogućnošću rekreacije (stolni tenis, stolni nogomet, biljar, košarka…), a raspolažemo i s glazbenim instrumentima i pojačalom. Sve navedeno, kako se može zaključiti, otvara i pruža brojne mogućnosti za okupljanja raznih sadržaja i skupina, na jedan ili više dana, duhovne ili koje druge vrste susreta.
Dakle, susrete je moguće organizirati kroz cijelu godinu, a posebno je pogodno održavati ih u «jakim» vremenima Svetišta (svibanj, listopad), ili Crkvene godine, pogotovo kroz korizmu. Vjerujemo da bi izgrađujući bili osobito susreti s prvopričesnicima (i njihovim roditeljima), krizmanicima (i njihovim roditeljima), pjevačima, ministrantima, duhovnim skupinama (pastoralnim vijećima, članovima molitvenih zajednica ili Crkvenih pokreta i sl.) Osim molitvenih, edukativnih ili katehetsko-
Prema Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji iz 2001. g. (Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata), svetišta imaju poglavito bogoštovnu funkciju, te su mjesta liturgijskih slavlja, zatim mjesta evangelizacije, kršćanske ljubavi, mjesta kulture i ekumenske zauzetosti, a posebno tipičnog izričaja pučke pobožnosti, tj. hodočašća. Kršćanska duhovnost hodočašća ima sljedeće dimenzije: eshatološku, pokorničku, slavljeničku, bogoštovnu, apostolsku i zajedničarsku. (Sve su to mogućnosti duhovne ponude i ovoga Svetišta skupinama vjernika naših župa).
Voditelji raznih navedenih susreta mogu biti sami župnici i ostali svećenici ili laici pripadajućih skupina, ili sam Rektor Svetišta, odnosno voditelj Pastoralnog centra. Uz njega djeluje i bračni par Josetta (profesorica-
Imamo i preventivno-
DVORANA VELIKOGA JUBILEJA
Veliki jubilej 2000. godine od Utjelovljenja Sina Božjega Isusa Krista svečano smo slavili, na što smo se više-
Zato smo izgradnjom i imenovanjem dvorane Velikoga jubileja htjeli baštinu Jubileja sačuvati na način da ju dinamički promičemo i oživljavamo kroz održavanje seminara nove evangelizacije obnove u Duhu, te tako nastojimo ispunjavati želju i zadatak koji nam je papa Ivan Pavao II dao u svom apostolskom pismu «Ulaskom u novo tisućljeće» –
Papa u navedenom pismu spominje Duha Svetoga kao «rijeku žive vode» koja gasi žeđ i obnavlja, te koja je i milosrdna ljubav Očeva koja nam se u Kristu objavljuje i dariva, ali nas Papa isto tako snažno potiče da se neprestano pitamo o svojoj obnovi kako bismo novim zamahom živjeli evangelizacijsko poslanje. I nastavlja kako smo upravo dužni usmjeriti se prema budućnosti koja nas čeka, te doslovno kaže: «Toliko smo puta u ovim mjesecima gledali prema novom tisućljeću koje se otvara, živeći Jubilej ne samo kao spomen prošlosti, već kao proroštvo budućnosti.»